Već više od četrdeset godina živim u čitanju – ne samo knjiga, nego i samog svijeta. Studirala sam njemačku književnost i pedagogiju, radila u različitim profesionalnim područjima, odgojila pet sinova te zajedno sa suprugom osnovala književni hotel: mjesto susreta pisaca, ideja i razgovora o umjetnosti, jeziku i proživljenom iskustvu. Taj se prostor s vremenom proširio od književnosti prema glazbi, kazalištu, slikarstvu i sve više prema tihoj praksi iscjeljivanja.

Moj rad vodi jednostavno, ali zahtjevno uvjerenje: svijet se može čitati. Ne samo kroz tekstove, nego i kroz krajolike, vremenske pojave, geste, tijela, slučajnosti i suptilnu gramatiku prirode. Nebo ima sintaksu. Mjesta nose značenje. Biljke, obrasci i čak prividne slučajnosti tvore jezik znakova. U opisima prirode, filozofiji i starim tradicijama učenja o potpisima naučila sam te pojave promatrati kao koherentne sustave – kao jezike koji se, poput riječi, mogu učiti, tumačiti i razumjeti.

U središtu svega nalazi se naracija. Stvarnost ne samo da opisujemo – mi živimo unutar priča. I te priče nikada nisu proizvoljne. One su strukturirani, često skriveni sustavi značenja koji oblikuju percepciju, odluke i životne putove. Svako iskustvo pripada većem narativnom polju. Pravilno čitanje znači prepoznati obrasce, prijelome i povezanosti – te pitati koja se priča pripovijeda i je li ona još uvijek istinita.

To je promijenilo i moj vlastiti proces pisanja. U jednom trenutku zapela sam dok sam pokušavala dovršiti roman, sve dok nisam shvatila da problem nije u jeziku, nego u naraciji mog vlastitog života. Da bih promijenila tekst, morala sam ponovno pročitati priču o sebi. Iz toga je proizašlo dublje razumijevanje: identitet nije fiksan, nego se oblikuje kroz interpretaciju – a interpretacija se može mijenjati.

Moj današnji rad nastaje na spoju književnosti, filozofije i iscjeljivanja. Obuhvaća više od 4.000 pročitanih knjiga – svaka s vlastitom perspektivom bivanja – te homeopatiju i učenje o potpisima Paracelsusa, a posebno djelo C. G. Junga, koje i dalje snažno oblikuje moje mišljenje. U središtu ostaje poezija: sposobnost da se istodobno drži više razina stvarnosti, da se vidljivo i nevidljivo međusobno prožimaju.

U razgovorima i refleksiji radim s tim nitima kao s tekstom: postavljam pitanja koja otkrivaju strukture, otvaram prostor ponovnog čitanja i pratim nastajanje koherentnije i životnije priče. Jer naracije nikada nisu slučajne. One su žive arhitekture smisla – i kada se promijene, mijenja se i svijet koji nastanjujemo.