Nature Writing

Moje se pisanje kreće  uz granicu između krajolika i svijesti, gdje planine nikada nisu samo geološki oblici, nego žive prisutnosti koje oblikuju sjećanje, mit i identitet. Pod utjecajem atmosfere i filozofskih podtonova mog eseja “Metaphysik der Dinariden”, prirodu ne promatram kao prizor, nego kao metafizičko polje — mjesto gdje povijest, tišina, instinkt i sveto i dalje govore ispod površine vidljivog svijeta.

​

 

Dinarski krajolici u mom radu su surovi, intimni i duboko simbolički. Kamen, magla, šume, rijeke i napušteni putovi postaju nositelji predajne memorije i egzistencijalne refleksije. Privlači me napetost između divljine i civilizacije, samoće i pripadanja, razaranja i obnove. Priroda se ne pojavljuje kao pasivna pozadina, nego kao aktivna sila koja zrcali unutarnja stanja i otkriva skrivene dimenzije ljudskog iskustva.

 

Moj stil kombinira poetsko promatranje s filozofskom introspekcijom, često brišući granicu između eseja, proze i meditacije. Pišem polako, pažljivo, dopuštajući da atmosfera i ritam nose značenje jednako kao i sama naracija. Kroz takav pristup, pisanje o prirodi postaje način slušanja — krajolika, zaboravljenih povijesti i dubljih strujanja koja se kreću ispod modernog života.

​

​

Ulaz u donji svijet

​

(Uvod u knjigu "Donji svijet" Anne-Kathrin Godec i Ive Lučića) 

​

Površnom oku je Dinarski krš samo lanac kamena i šume, škrtih visina i širokih visoravni. Ali, srž Dinarida leži u onom vidljivom, nadzemnom svijetu kao i u onom nevidljivom podzemnom svijetu. Ispod sivila i bjeline planina i zelenila šume postoji drugo carstvo, netaknuto svjetlom sunca, zaštićeno od jednostavnog pristupa. Carstvo skrivenih puteva, prostora, čak i katedrala siga, podzemnih rijeka i vodenih žila, jama i labirinata špilja i kamenih prolaza. Dinarski krš nije samo ono vidljivo što je gore, nego je živi organizam u kojemu su vanjske pojave u neprestanoj interakciji s njegovom unutrašnjosti. Geografski gledano, Dinarski krš je jedan od najkompleksnijih krških sistema na svijetu, čija se ljepota i uzvišenost rodila upravo iz te raznolikosti, višeslojnosti i kompleksnosti. O tome možemo mnogo saznati kada pratimo geološke,  geomorfološke, biološke, speleološke, ekološke, meteorološke i kulturološke radove neumorne zajednice istraživača. A uz njihova djela postoje još ona iz područja umjetničkog, književnog, filozofskog ili mitološkog pogleda na Dinarski krš koji je u njihovom radu istovremeno i metafora i zrcalo filozofskog, posebno bioetičkog, antropološkog, biosemiotičnog i geopoetičnog shvaćanja prirode ili duboke ekologije. Toliko perspektiva možemo zauzeti prema podzemnim kao i nadzemnim pojavama.

I – odmah želim reći – iako ova knjiga govori pretežno o donjem svijetu, ona zapravo želi popraviti računicu u korist podzemlja koji zajedno s gornjim čini cjelovit svijet krša Podzemni svijet je bogat zbog nadzemnog i obrnuto. Sve je to jedno, sve je – tako mislimo Ivo Lučić i ja – jedan živi organizam u neprestanom međusobnom dijalogu.

Ali sada, donji svijet:

​

Nije lako ući u donji svijet. Prije nego se siđemo u nj, najprije da vidimo što donji svijet znači iz različitih perspektiva.

Iz biološke perspektive je krš čudo adaptacije pun slijepih riba, bezbojnih račića, čovječjih ribica i bezbroj sporih i dugovječnih bića čiji metabolizam podsjeća na strpljenje stijena. Evolucija se ovdje odvija – čini mi se – ne u kompetitivnosti koja vlada kod nadzemnog razvoja, nego je sporija i u potpunoj tišini. Takva bića nas uče drugom računanju vremena, koje nema naglasak na razvoju nego na postojanosti. Krš je biološki laboratorij sporosti.

​

Antropološki gledano, u podzemnom svijetu nailazimo na ljude poput pastira, redovnika, pa i krijumčara koji su tamo našli zaštitu i sklonište, arhive, ritualna sveta mjesta i skrovišta. Podzemlje je kao ostatak svijeta uvijek i političko, spiritualno i egzistencijalno mjesto. A već nekoliko decenija Antropocen od donjeg carstva čini – ukoliko moguće – prostor iskorištavanja i odlaganja smeća. Onaj tko uđe u podzemni svijet Dinarskog krša, ući će u slojeve ljudske i geološke povijesti.

​

U književnosti (u koju se ja više razumijem nego u druge discipline) podzemni krš je uvijek projekcija površine: mjesto nestajanja, prijelaza, prag među svjetovima. U starijim pripovijetkama i u mitologiji špilje su vrata onostranog, utrobe zemlje, mjesta duševnih transformacija. One su i mjesta povučenosti, potrage za istinama i prosvjetljenja. Sa špiljama (ne samo krškim) pronalazimo stare simbolike: silazak kao put spoznaje. Poput Orfeja ili Dantea koji silaze u vječno mračni svijet, ili heroja iz južnoslavenskih epova Marka Kraljevića ili Relje Krilatice u ponore. I mi smo kao čitatelji s njima ušli u donje slojeve ljudske svijesti.

Onda je bilo istraživača poput Jovana Cvijića, značajnih za karstološku disciplinu, kao i za književni opis prirode (jer su pisali umjetnički). Pripovjedači seizmologije i meteorologije poput Otona Kučere ili Andrije Mohorovičića. Bilo je i putopisaca poput Alberta Fortisa koji su znatno djelovali na književni opis krša, pa i podzemnog dijela. A onda i pjesnici: Srečko Kosovel, Vladimir Nazor, Jure Kaštelan, Petar Gudelj, da samo nabrojim par njih. Ispisali su veliku poetiku krša s temama nacionalnog identiteta povezanog s škrtom prirodom u kojoj je život težak i opasan. Čujemo o djetinjstvima okruženim kamenim stijenama i ratnim događanjima. Pišu o kršu kao da je krajolik duše, s veličanstvenim visinama i arhaičkim dubinama. A ponekad je Dinarski krš mjesto metafizičke praznine i izvanredne jasnoće.

​

U psihološkom smislu se krš može čitati kao zrcalo unutrašnje topografije. Čini se da u uskim jamama visi potisnuta memorija čovječanstva, u prostranim špiljama leži širina podsvijesti, a vrtače nas podsjećaju na krhke i porozne strukture psiholoških sastava gdje gornji ili svjesni dio može upasti u dubinu podsvjesnih prostorija, naglo se suočiti s njima kao što krize upadaju u ljudske egzistencije i kao što znaju progutati dio nje. Špilja zahtijeva sporost, pažnju, poniznost. Oduzima čovjeku iluziju kontrole i prisiljava ga na umjeren odnos s tminom, tišinom i osjećajem odcijepljenosti od vanjskog prostora.

​

U mitologiji je Dinarski krš prostor graničenja. Prebivalište je zmajeva i drugih čudovišta, vodenih nimfa u podzemnim rijekama, lokacija predaka u kamenu. Carstvo je mrtvih. Ali zemlja tu nije mrtva, nego oživljena, a to u starim pričama nije naivnost nego poetska kartografija nevidljivog. Svijest je o tome da čovjek nije iznad krajolika nego dio njega i o tome da je smrt dio života.

U mistici je krška špilja mjesto inicijacije i hram ritualnih tradicija u različitim vjerama, od poganskih vjerovanja preko kršćanskih do muslimanskih, ovisno o regiji i vremenu. Ovdje mrak nije neprijatelj nego obavezni uvjet preobrazbe. Onaj koji je voljan ostati dovoljno dugo u tmini počinje čuti, vidjeti i razmišljati na drugi način. Postane drugi čovjek.

 

Ova knjiga ne želi biti samo opis geološkog fenomena. Poziv je na usporavanje, na silazak, na znatiželju za sve dimenzije podzemnog zbivanja i za ono na što metaforički i metafizički ukazuje. Dok silazimo u speleološke pojave jednako ulazimo u ponekad nevidljive dubine ljudske naravi koje su često jednako skrivene i nedostižne kao neka mjesta u Dinaridima. I dok čitamo karte, skupljamo podatke, slušamo priče i svjedočenja, dok utvrđujemo sadašnja stanja i dok razotkrivamo slojeve sjećanja, krš nam neće biti objekt promatranja nego više sugovornik u čijim žilama teku podzemne vode, u čijim plućima cirkulira zrak, teče vrijeme, teče svijest.

​

U ovoj knjizi možete slušati dva različita glasa. Ivin glas, jasan i realan, uvijek u potrazi za vidljivom istinom. Glas čovjeka koji govori o doslovnim fizičkim fenomenima i koji zna pročitati tragove ljudskih intervencija u kršu. Veliki je zaštitnik tog krajolika kojeg dobro razumije. Njegov vlastiti životni ritam teče u skladu s krškim svijetom, od djetinjstva adaptiran na sve te impulse prirode koje su drugi ljudi odavno zaboravili ili nikad ni iskusili. On čita Dinaride kao otvorenu knjigu na svim razinama znanstvenih, kulturnih i ekoloških interesa. Čovjek je krša, ne samo po znanju i školovanju, nego zbog životnog iskustva kojeg je razvio u simbiozi s kršem. Ta ga je priroda naučila primiti informacije sa svim fizičkim osjetilima, ali s metafizičkim.

​

Drugi glas u knjizi je moj. Ja se nisam rodila ovdje, ali sam u 25 godina života na području Dinarskog krša dozvolila da moj unutrašnji krajolik poprimi krške strukture. Ili možda sam se rodila s unutrašnjom krajolikom koji je sebe konačno prepoznao u vanjskom svijetu krša. Možda me je manjak koherencije vanjskog i unutrašnjeg miljea vodio do onih mjesta u ovdašnjoj prirodi koja su mi na kraju dala osjećaj sveukupne nove i neočekivane usklađenosti. Moja perspektiva u tekstovima o kršu donjeg svijeta je metaforična. Hodam po unutrašnjem krajoliku koji jest zrcalo vanjskog, ali u simboličnom smislu. I zato mogu druge stvari opaziti i povezati.

I tako smo mislili, Ivo i ja, da zajedno stvorimo kompletniju (možda čak holističku) sliku podzemlja krša, hodajući za njom, stopama ne samo geologa i karstologa nego i geopoetičara ili geopsihologa i da proučavamo utjecaj okoliša – posebno podzemlja – na psihu i ponašanje čovjeka, ali da i povezujemo čimbenike okoliša s mentalnim stanjima i otkrivamo do koje ljudske odluke to opet vodi u odnosu s ekologijom.

​

Nisam u početku znala da će sve to postati vrlo osobna istraga, jer dok smo tokom nekoliko godina skupljali tekstove za ovu knjigu, ja sam prošla osobnu krizu. Bila je to jedna kriza iz koje čovjek može izroniti samo potpuno promijenjen. Situacija u kojoj se osobni svijet toliko pomračio da se krška špilja doslovno manifestirala u mojoj radnoj sobi. Bila je životna faza u kojoj ni jedan kamen prividnog fundamenta nije ostao na mjestu. Ma, možda je samo bila najobičnija kriza identiteta, možda ništa posebno, ali ja sam ju doživjela prilično dramatično i tako i pisala svaki tekst iz moje neke osobne jame – vjerojatno Sušičke jame u Triblju – iz koje se nisam često makla.

U to vrijeme je Ivo stvarno obišao Dinarski krš uzduž i poprijeko, udubio se u razne fasete krškog života, pisao o tome, vodio intervjue i pričao s pravim ljudima. Istražio određene krške pojave i slao mi je te izvještaje. Ja nisam. Ja sam čekala u svojoj rupi, pomalo adaptirana na mračnu atmosferu, pomalo upoznata sa svakim uglom mojih stjenovitih zidova, nevoljna izaći. I tamo dolje sam i sporije mislila i pisala nego inače, jer se u gustom zraku podzemnog svijeta ideje polako formiraju, misli idu u slow-motionu i ponekad ne vode nikamo.

​

Jest, izašla bih za naše legendarne Krasopis festivale, upoznala sam neke od najinspirativnijih znanstvenika, umjetnika i pisaca Dinarida, udisala bih njihovu inspiraciju, njihovu predanost i kompetenciju. U glavi bih zabilježila svakakve detalje krških krajolika. Posebno pažljivo bih slušala speleološka predavanja sa stručnjacima poput Jasminka Mulaomerovića koji ima tako široko znanje o špiljama da ti mozak stane, o špiljskoj fauni kao i o geološkim povezanostima, ali i kulturološkom značaju podzemnog. Ljudi poput Tea Barišića i Aide Barišić (i njihove ekipe) koji su otkrili najveći jamski sustav Dinarskog krša, takozvani Crnopački sustav, to su pravi otkrivači nepoznatog s duhom avanturista i znanstvenika ujedno kakve danas rijetko ima. Ili Darko Bakšić koji je bio u najdubljoj jami na svijetu, proputovao ju je do kraju u više od deset dana, spavao u njoj i istražio svaki kutak. Na Dinarskom kršu postoji još mnogo stručnjaka takvog kova, samo ih još nisam upoznala, pa ne mogu govoriti o njima. Ali, naravno, za knjigu koja se zove „Donji svijet“ speleolozi su najveći i najvažniji izvor informacija.

​

Samo, njihove jame nisu sličile na moju, jer je moja bila ipak više metaforična. I zato mogu o špiljskom životu više pričati iz ljudske, psihološke, književne, emocionalne, možda filozofske perspektive. I jako sam zahvalna što je Ivo Lučić na svojim putovanjima tu i tamo navratio i ubacio neki novi tekst u moju jamu, i što je bio dovoljno strpljiv i čekao što ću odgovoriti.

​

Ući u donji svijet nije laka stvar – iz više razloga.

Prvo, strah te je. Mislim, mene je bio strah. Strah, jer ulaz je tako neupadljiv otvor između grmova smreke i kupine. Oprezno se krećem na vapnenim kamenčićima i prilazim crnoj pukotini iz koje dolazi hladni zrak. Već je ovdje svijet drugačiji, premda nema pompoznog ulaza, ni patosa. Ali dok uđem unutra, vjetar utihne, boje nestaju, tlo pod nogama postane vlažnije. S prvim korakom u špilju sunce gubi svoj autoritet. Svjetlo postane mutno, fragmentarno. Ostane viseći po kamenim izbočinama ili lebdi u točkama po zraku. Temperatura pada. Tijelo se brže adaptira na novu okolinu nego pamet. Koža se ježi, disanje postane dublje, pokreti oprezniji. Kao da postajem životinja pod kamenom. Okno vodi nadolje, nježno najprije, onda strmije. Ruka traži oslonac na zidu i nerijetko hvata samo prazninu. Ali tamo gdje hvata stijenu, tamo kamen nije gladak nego hrapav od tisućljeća vodenih pokreta – tu su brazde, udubine, kameni valovi. Svaki je dodir kontakt s vremenom. Voda kaplje iz mraka, neredovito, ali svejedno kao jedva čujni puls zemlje.

Nešto dalje je svjetlo potpuno nestalo. Prostor se zatvorio, zvukovi dobivaju drugo značenje. Pad kamenčića istovremeno je blizak i dalek. Čujem kako dišem. Koraci imaju odjek, iskrivljen, nepoznat. Čudno je slušati samo sebe. Lampa reže konus svjetlosti u tminu. Sve izvan tog kruga je samo slutnja. A mrak nije prazan. Gust je, gotovo materijalan poput tkiva kroz kojeg se krećem. Prihvaća konture, guta, stvara krajolike sjena koji postoje samo na par sekunda. Uski prijelaz zahtijeva da pužem. Torbu prisilno guram ispred sebe. Rame dodirne hrapave stijene. U tijesnosti prostora tijelo gubi svoje navike. Alarmirano je, budno, možda u panici. Svaki mišić odjednom zna zbog čega postoji.

​

A onda se špilja naglo otvara. Kao da je sala u čijoj sredini leži nepomična crna voda. Nije jezero, možda poveća lokva s površinom glatkom kao staklo. Nema vjetra. Ni jedan insekt ne smeta tišini.

Staneš i slušaš kako prostorija zahtijeva tišinu. Inzistira na tišini. Svaki zvuk djeluje neprimjereno. Misli usporavaju, ulazim u tjelesno stanje između budnosti i sna.

Cijeli ovaj put, to nije silazak, nego put unutra. Tamo gdje špilja prestaje biti mjesto a postaje stanje, gdje čovjek ne dominira nego sluša, gdje ne objašnjava nego percipira. I osjeća neko novo znanje o postojanju drugog svijeta ispod svakodnevnog, nekako vječnog, mračnog, strpljivog i mirnog.

Ali tamo, iza lokve je još jedan otvor. Iz mojeg stajališta je samo crna linija. Tamo počinje jama. Idem tamo ući. Tu je gdje strah počinje. Tu nema pipanja po zidovima ni oslonca ni puzanja. Tu je samo crni bezdan u kojeg padneš u sigurnu smrt, ili se spuštaš malo pomalo s užetom, korak po korak, sukcesivno, sve dublje i dublje.

​

Ući u donji svijet nije laka stvar.

Čak da si se naviknuo na ideju da privremeno odeš u tamu, još uvijek te je strah od pada. Prenagla bi bila promjena da brzinski uletiš u tu neprijateljsku atmosferu, bar za čovjeka koji je naučen na sunce, na svjetlost i na korake po sigurnim, vidljivim terenima. Bar za mene je tako.

Već na rubu grla opazim tu neobičnu tišinu koja nije prazna nego gotovo mineralno ispunjena. Kao da stijena zadrži dah. Karabin za uže ne želi lako hvatati držač kojeg je neki planinar ili speleolog pričvrstio – dugo prije nego što sam ja uopće razmišljala o toj avanturi. I, naravno, uvijek je onih koji su tim putem išli prije tebe, onih koji znaju da apsolutno nema razlike između fizičkog i psihičkog silaska u jamu. Svi ti Jungovi i Hillmanovi, i ti pjesnici poput Ivana Gorana Kovačića koji su nam pišući o jamama pokazali jednakost duševne dubine fizičkog ili psihičkog pada koji ne izaziva strah od smrti nego kako Kovačić piše: „Od straha valjda, što smo ipak živi“. Neposlušnost materijala samo je dokaz za moju unutrašnju dvojbu, moje oklijevanje.

Ali svejedno me nešto vuče prema dolje, nešto između znatiželje i odlučnosti stvaranja nereverzibilnijih činjenica. A to nije naglo kao pad, to je više sporo otpuštanje. Osjetim sigurnu težinu remena oko struka, i to mi daje gotovo naivnu hrabrost da noge polagano maknem od poda. Nešto me ipak drži. Samo neko kratko, jedva čujno škripanje šljunka i već je gravitacija preuzela stvar.

​

Na trenutak je lijepo, vlastitu težinu osjetim u mišićima, a prazninu u trbuhu. Idem, spuštam se, što više prepoznajem po zraku koji biva sve hladniji i po vlagi koja stvara tanki sloj na koži mog lica. Počnem drukčije disati. Plitko, tiše, kontroliranije. Respekt prema dubini raste instinktivno. Moja ispružena ruka dotiče svaki put drukčije zidove jame. Nekad dodirnem oštre rubove stijene, nekad prašnjave udubine, a nekad uhvatim sklisku konzistenciju nečega. A i špaga priča gdje smo u svakom trenutku. Vibracija nosi najmanji pokret. Ritmično krećemo sve dublje. Dubinu prostora ne osjetim vizualno s lampom na čelu nego akustično.

​

Ući u donji svijet nije laka stvar. Iz ontoloških razloga. Napustiti svijet horizontale i ulaziti u jamski svijet, to znači naviknuti se na vertikalu u prostoru i vremenu. Gore je bio krajolik i širina, ovdje je centriranost na točku i stanje. Kao da ulazim u mjesto gdje zakoni vremena (koji su ipak diktirani ovdje neprimjetnim redoslijedom dana i noći) više ne vrijede. Kao da sam polako ušla u bezvremensku memoriju mjesta. Osjećaj jasnoće bez distrakcija. Prizemljeno vrijeme.

A odmah me obuzima strah da iz toga nema povratka. I ne mogu odlučiti je li to dobra ili loša stvar.

I onda odjednom tlo pod nogama. Koliko sam duboko? Sto metra? Petsto metra? Ne znam.

Ovo nije dolazak nekamo, više je ulazak u agregatno stanje. Noge oprezno diraju pod. Pod je dovoljno nepouzdan da stvara nesigurnost. Čučim i pipam hladnu stijenu i nešto poput blata, nešto ljepljivo. I kamenčiće. Hladnoću osjetim čak kroz đonove cipela. Ne znam koliko je široko ovdje, jer mi lampa ne pokaže granice prostorije. Možda je ovdje sala kao ona gore.

Pod govori o taloženju i o stajanju. Čak i miris ima nešto bezmirisno, nešto sterilno, s trunkom metalnog i mineralnog. Svaki je pokret prigušen, težak. Koraci su precizniji i odlučniji. Reducirana sam na određena osjetila. Ostala idu u prazno.

Ovdje krš nije dramatičan, nego nekako istinit.

 

Ući u donji svijet nije laka stvar, jer je moglo biti mjesto iz kojeg se ne želiš vratiti. Premda nepoznato i ne posebno ugodno, ovo mjesto ima prednost da te rijetko tko slijedi. Boravak u špilji je toliko protuinstinktivan da možeš računati na određenu samoću. Boravak te štedi od ispunjenja napornih socijalnih uloga, bez obaveza i potrebe za odlukom. Bez osjećaja vremena, bez pozornice za bilo koje vrste ega. Istovremeno može biti stvarno mjesto zaštite, mjesto udaljenosti od opasnosti ljudskih optužbi, ljudske nepromišljenosti, projekcije, mržnje, zlobe ili ozbiljne štete. Samo debeli zidovi oko mene i stijena koja ne laže, ne sudi, samo jest. I špilja ti daje mogućnost nestajanja bez umiranja. Tišinu bez konačnosti.

Iz ruksaka izvadim deku. Uže ne otkopčam, za svaki slučaj – a smijem se samoj sebi koliko sam zapravo hrabra!

Mislim da ova prostorija nema više od četrdeset kvadratnih metra. Koračam u sve smjerove vjetra. Idem u krug, prstima diram kamene zidove u stalnom očekivanju novog otvora u još dublji svijet. Ali nema. Tu je kraj. Deku ispružim na podu i sjednem. Ugasim lampu. Ništa. Samo beskrajna tišina i mrak koji me obuhvaća. Tu sam sigurna. Tu je mir.

 

Ući u donji svijet nije laka stvar, jer, kad si jednom stigao u taj mir primijetiš da ti živčani sustav uopće nije naučen na takav spokoj. Niti voljan da ga doživi. Sad tek kreće unutrašnji konflikt. Sve u meni je spremno stvoriti novu prijetnju. Na primjer od ovih svjetlo-sivih točkica koje su bježale kada god je svjetlo padalo na njih. Neke bube možda. Ili razmišljam o hladnoći i fizički osjetim kako se uvlači ispod moje jakne. Razumijem da moj cijeli organizam želi da odem odavde. Promatram dramu koja se odvija u meni koristeći svaki detalj ove škrte prostorije da me pokrene. Svejedno ostajem na mjestu. Inzistiram.

 

Nakratko mi prolazi kroz glavu da se ista stvar dešava u gornjem svijetu. Samo što naš senzorij tamo ima veći izbor projekcija i tako nastanu kompleksne i komplicirane priče o međusobnom odnosu ljudi, o odnosu ljudi s predmetima, o odnosu ljudi s političkim, religioznim ili društvenim sistemima. Ali se brzo vraćam situaciji u kojoj se nalazim, u crnilo u kojem sjedim, toliko mračno da ne mogu naslutiti ni siluete špiljskog sustava. Znači, crno je da crnje ne može biti. Kao da gledam crno platno koje samo čeka da nešto nacrtam na njega. A nije samo platno nego crni mjehur koji me u potpunosti okružuje. Sjedim, dišem i zamišljam što se u to vrijeme odvija iznad mene, gore na svjetlu dana. Jer, to je jedini način smiriti živčani sustav. Dat mu zadatak. Zaposliti ga.

 

Vidim otvor jame s vanjske strane kao s kamerom ili dronom koji se udaljava. Vidim suho potočno korito koje vodi do ulaza jame, slijedim ga do polja koje je već nekoliko desetljeća pretvoreno u umjetno jezero. Idem nazad u vremenu i gledam rimske jedinice kako prolaze preko polja na čijem rubu grade čvrste ceste i staze koje će nadživjeti svakakve urbanizacije prostora. Vidim Frankopane kako s driveničke gradine nadziru polje u dugim noćima. Vidim Napoleonovu armiju kako prolazi kroz Vinodol i kako odlučuju prenoćiti nekoliko dana na našem malom polju. Vidim dva čovjeka, pretke mojih budućih susjeda, kako u nevjerojatnoj akciju kradu škrinju punu Napoleon d'ora i kako tu škrinju skrivaju upravo u toj jami u kojoj ja sada boravim. Vidim kako visi na dugačkoj špagi u tmini sve dok jedan od tih ljudi ne odluči prevariti svoga druga i pobjeći s blagom. Vidim izgradnju bunkera iznad Križišća, miješalice na žestokom suncu koje se neumorno okreću. Vidim umjetni tunel kroz planinu blizu ove jame kojeg su započeli minirati 1939., a rad na njemu nastavili za vrijeme rata i tako se malo pomalo probili sve do gora. Vidim znakove ratnih događanja kako se tiho upisaše u krajolik. Vidim kako se u velikoj kuhinji, ponovno u kući moga susjeda, formira vinodolska partizanska obrana. Vidim kako su sakrili partizanski radio prijemnik ispod krumpira i kako su 1943. talijanski okupatori prolazili od kuće do kuće i tako pokucali i na njihova vrata. Vidim kako starica u kući reže kruh dok vojnici pregledaju njihovu kuću. Vidim da su na kraju samo popili vodu iz šterne i krenuli dalje. Vidim da je došla njemačka vojska nakon talijanske. I nije bilo velikih borbi, samo tiho sakrivanje, strateška šutnja i čekanje na bolja vremena.

Vidim školu i djecu u tim poslijeratnim godinama na izletu na Tić, brdo iznad ove jame. Vidim kako hodaju po strmoj uzbrdici na jednoj stazi koju ja mnogo godina nakon njih neću moći pronaći, jer je sve zaraslo. Na Tiću vidim stado ovaca kako prolazi s pastirom, vidim čak Ivu Lučića kako hoda s njima skupljajući informacije o toj vrsti stočarstva kako bi poslije napisao knjigu o tome. Kronološki nije moguće da je tamo, ali na crnilu mojeg platna taj podatak nije bitan i apsolutno jest moguć. Moguće je kao što je moguće da ja s modernom opremom, s gore-tex jaknom i s novim penjaćim kukovima moga sina putujem u davne vremenske dimenzije. Vrlo jasno vidim kako Ivo navečer stavlja digitalni rekorder na neki kamen da snima originalnu mješavinu zvukova s pucketanjem logorske vatre, šumom vjetra i disanjem životinja. Montirat će to poslije u radio reportažu koja će slušatelja ubaciti u druge vremenske dimenzije.

Vidim kako u kasnim šezdesetima tog stoljeća stižu prvi turisti. Kako građani tog malog mjesta preuređuju svoje kuće i pretvaraju ih u pansione. Vidim na pragu novog milenija nas, na vrhu malog brda, nedaleko moje jame, mene i supruga i djecu kako tu rastu i kako iz Vinodola idu u druge svjetove.

 

Fascinantno je što tama ove jame radi sa mnom. Kao da sam tek dolaskom ovamo, u najdublje meni dostupno mjesto, u totalnu izolaciju, daleko od svega, u dugom procesu probijanja unutrašnjih, emocionalnih i mentalnih granica, savladavanju strahova, u odlučnoj redukciji na samu sebe, dobila - ptičju perspektivu. Paradoksalno, ali istinito.

 

I samo pogledajte kako sam započela ovaj tekst. Pokušala sam navesti što više perspektiva na krško podzemlje. Samo da budem precizna i da ne bih nešto rekla što iz speleološke ili geološke perspektive zvuči naivno ili netočno. A završila sam tu, sama sa sobom.

Istina je da ima bezbroj perspektiva i da smo istovremeno bačeni u jedan život u kojemu možemo preuzeti samo jednu. Ne možemo biti sve za svakoga. A stalno se trudimo da to postignemo. To je taj zemaljski paradoks. Što smo subjektivni u objektivnom svijetu. I tu zapravo nema problema ukoliko prihvatimo da to pravilo vrijedi za svakoga.

To sam tek razumjela kada sam krenula u jamu. Mojim putem. I dozvolila da me ona promijeni.

 

I sve što u ovoj knjizi piše o mom pogledu na „Donji svijet“ pisala sam prije ovog trenutka, prije ove spoznaje. Bilo je kruženja oko špiljskih otvora, šetanja u svim smjerovima, igra analogija i zaključaka, hranjenih Ivinim studijama i izvještajima i mojim nekim opreznim pokušajima u dodiru s Dinaridima. I sve to stoji.

Znam da je Ivo imao ista iskustva, na drugim mjestima, s drugim kontekstima. I da je jednako dozvolio da mu krš postane unutrašnji autoritet, putokaz i kompas.

Tu smo si slični. I zato dobro idu tekstovi jedni s drugim.

 

Ali, činjenica da mi je ova jama postala tako prijateljsko mjesto i činjenica da je postajala svo to vrijeme u meni, to me ponovno otvorilo za život.

Što bi bilo, pitam Vas, da je „Donji svijet“ zapravo carstvo živih? I da smo cijelu priču krivo shvatili?

Gdje ćete započeti vlastito putovanje?

Nema veze kako. Na matematički način, geografski, planinarski, arheološki… Nema veze. Samo krenite.

Donji svijet Vas čeka.