bura

​​

za razliku od drugih
vremenskih prilika, koje se
pojave takoreći ravnodušno,
čak i onda kada prave veliku štetu,
vjetar te

kaže joseph conrad – napada
poput osobnog neprijatelja, juri
prema tebi, ostavlja stabla bez lišća
ili prisiljava ih u čudne
poze, drugdje ne dozvoli ništa osim
trave i šikare ili tvoju golu kožu,
poderanu petu stare
dehidrirane žene ili tlačena
leđa mučenika koji u
zoru liže svoje rane

i kao pjesma, iako prividno bez
ritma, sad dolazi s dugim, sad
s kratkim stihovima,
odjednom ti moćno tresne riječi preko
glave, da bi onda

pustio samo par redaka, skoro pa
nježno, kao gradatio, kao stepenasta
sekvencija, da bi te u sljedećem
trenutku pokorila
s pljuskom riječi.

bura je čudni vjetar,
napada te poput božanstvena reda muževno
i ženstveno u jednom je ta bura taj
vjetar koji orkestrira
i koreografira ovu regiju.

bura liže, gladi i mazi,
ulazi nevidljivim rukama u lišće,
ali u daljini grmi i huja,
crescendo koje se nezaustavljivo približava
i ona dolazi i dolazi i dolazi
i gdje god bio –
naći će te, da bi
te izlila, lomila, vukla,
lupala, trgla i čupala i
progutala.

jednostrani je ljubavni čin,
prijateljski, doduše, jer
s godinama naučiš, da
se atmosfera s njom razbistri,
da je nebo opet čisto i lijepo, a zrak

svjež i zdrav i ti želiš conradu
poručiti da slobodnije
dišeš i da i sunce
radi svoje i da se
s ovim vjetrom
nešto u tebi
prestalo
boriti ,
i sad je

tiho.

​

​

​

krški izvor rijeke

​

trenutak iznenađenja, nestvaran,
jer dolazi neočekivano, sponatno iscijeljivanje nečeg prividno
mrtvog, vremenska promjena na danu vjenčanja, nasuprot svim prognozama, jedini ptičji glas
u zaleđenoj šumi, endemiti poput
neptunove trave i obični kravačac,
prvi pogled u neočekivanu
dubinu provalije
ili
povjetarac na koži zbog lepetenja krila
sove, iznenadni kontakt s očima
risa. svejedno – pored toga –
nema ničeg toliko zadivljujuće
kao planine koje rađaju rijeke
kao da postoji drugi prostor,
iz kojeg u naš prostor
neprestano
cure
istine.

​​

​

umijeće odsutnosti

​

ljudska prisutnost u
kršu je problem, jer se
sa svakim hidroelektričnim postrojenjem
u podzemnim grotama
mijenja razina vode i
tada svake godine nekoliko
životinjskih vrsta izumire, što
znači da ona dovodi do
odsutnosti

​

trebalo bi biti u razgovoru
s krajolikom,
ili još bolje:
prakticirati umijeće odsutnosti
biti tako tih
da se krajolik u razgovoru

može prisluškivati
sa samim sobom

​

odsutno biti prisutan

​

​

Calcium Carbonicum

​

trebalo bi visoravni
dati malo zaštite
od školjki kamenica
za uklanjanje
nagrizajućih  procesa, čovjek
bi morao grube, surove
površine njegovati uljima i melemima,
kroz špiljske otvore davati oslonac
poroznome.

duboko unutra trebalo bi
posegnuti, ispraviti
razdvojenost. trebalo bi
pomoći izvorima koji u nutrini
klokoću da izađu na svjetlo, učiniti ih vidljivima,
s velikim potencijama izliječiti sve
smrti koje vise u jamama, podići
težinu iz dolina i dati
puno hrabrosti — trebalo bi.
trebalo bi poslati ljude koji
drže vrtače, sprječavaju urušavanja,
nalaze rješenja
za topive tvari i
sele se s stadima.
to bi trebalo.

​

ili bi ljudima trebalo
dati kalcijev karbonat?
samom kršu za uklanjanje
nagrizajućih procesa. Ili ljudima?
propisati im duge putove po Velebitu,
pažljivo mazati nezadovoljstvo iz tijela,
svjetlom obasjavati poroznu kožu
i ruke i stopala prati u potocima,
s malim potencijama,
udisati utjehu u jame, ispravljati
separaciju, ne činiti ništa osim
brojanja suhozida, zadržavati se u
mrgarima
gdje se naslagani zidovi
otvaraju u prostranstvo, sjediti
uz špilje i nalaziti rješenja,
penjati se s životinjama na vrhove
i opet i opet ležati na toplim
stijenama.

to bi trebalo.