Žanr: Roman
250 stranica
Mjesto radnje: Sjeverna Hrvatska, Mediteran, dinarski krš

Radnja:
Dinarski krš je prirodni prostor u središtu nedovršenog romana Pjesma Zemlje. Riječ je o hidrogeološkom sustavu koji je za svoje stanovnike izrazito negostoljubiv, a ipak ljudi ondje žive, grade, rade i umiru već tisućama godina.

Tamo gdje krš oblikuje krajolik, moguće je napraviti dvije kartografije: nadzemnu, vidljivu kartu svijeta, i podzemnu, na kojoj su ucrtane sve špilje. Horizontalne i vertikalne strukture, ponori i doline, isušeni kanali te labirinti podzemnih rijeka i tokova čine mrežu vodenih žila koje prolaze kroz planine. To je svijet gotovo nedostupan čovjeku, tek djelomično istražen od speleologa. Ipak, u njegovim gornjim slojevima upisana je povijest ljudi koji žive na površini. Sve ono što je trebalo ostati skriveno ili zaboravljeno nalazi se u otvorima vapnenačkog kamena. Djeca su ondje ostavljala svoje stvari, ono najvrijednije što su imala. Brojne niše i pukotine postajale su mjesta sjećanja. Ljubavni parovi ondje su provodili vrijeme, mačke su dolazile umrijeti. Ptice, lisice i medvjedi koristili su zaklon stijena. Čak su i ostaci ratova 20. stoljeća upisani u ovaj krajolik.

Ondje je Lena, protagonistkinja romana, prije više od pedeset godina pronašla novi dom. Došla je u zemlju koja je tada bila Jugoslavija, a danas je Hrvatska. Došla je kao strankinja i ostala, živeći život u kojem su jedina konstanta bile naizgled ogoljele i surove planine koje okružuju dolinu. Povukla se u usamljenu kuću na rubu društva. Njezin život, poput krša, obilježen je traumama posljednjih stotinu godina. Udala se, izgubila muža, rodila sina i izgubila i njega, te nikada nije u potpunosti postala dio sela u kojem je živjela. Ljude iz crnogorskog/švarcvaldskog sela iz kojeg je došla ostavila je iza sebe.

Sada, u dobi od 73 godine, želi učiniti još jednu stvar: pročitati i zapisati vlastiti život. Budući da to nije jednostavno, pomažu joj brojni fiktivni pratitelji – pisci čije knjige upravo čita. Oni se pojavljuju u njezinoj kući, prate je na šetnjama i pomažu joj da napiše svoju posljednju knjigu: vlastitu priču, nerazdvojivu od krša.

Među njima je Kamilo Orešković, poznati balkanski pisac, i sam stranac u vlastitoj zemlji, koji svojim djelom piše protiv rane nepripadanja u rascijepljenom svijetu. Tu je i engleski autor Andrew Macmartin, putnik koji čita krajolike kao poeziju i prevodi ih u jezik. Ellen Godfrey, stručnjakinja za ptice grabljivice, koja Leni tumači što joj bjeloglavi supovi govore o životu ako ih zna slušati. David Morrison, škotski pjesnik koji poput hijerofanta pronalazi prolazno u svakodnevnom i zemaljskom. I Matthieu Illard, putnik koji je prošao Balkan u jednom dahu i može ga ispričati u jednoj dugoj rečenici – u kojoj se spajaju svjetlo i tama, lijepo i ružno, kao glazbena kompozicija: Pjesma Zemlje.

Dok Lena sluša tu glazbu i njezine tumače te prirodu pretvara u svoj tekst, počinje sve dublje razumijevati sebe. Od svakog od tih imaginarnih autora uči nešto što joj olakšava pisanje vlastite priče. Ili možda na kraju upravo oni pišu Lenu. Sasvim je moguće.

Pjesma Zemlje govori o čitanju svijeta, o čitanju krša i o opstanku u naizgled negostoljubivoj prirodi, čije se bogatstvo i ljepota otkrivaju svakome tko se u nju uputi.